USA WAR

http://www.vesti-online.com/Vesti/Svet/475809/Amerika-postoji-239-godina-a-ratovala-je-222-godine

Vestionline A - Sreda 04.03.2015.

I

Amerika postoji 239 godina, a ratovala je 222 godine

Sjedinjene Američke Države su, od svog osnivanja do danas, provele većinu vremena u ratu protiv nekoga. Samo 17 godina američke istorije prošlo je bez oružanih sukoba. Zanimljivo je, takođe, da se većina svih tih ratova vodila na tuđoj teritoriji.

Reuters/L.J.

Američki vojnici u Avganistanu... rat koji nikako da se završi

Od 1776. do 2015, što je 239 godina postojanja, SAD su bile u ratu čak 222 godine. Samo 17 godina američke istorije prošlo je bez oružanih sukoba. Ni jedan predsednik SAD nije bio mirnodopski predsednik, već je svaki od 44 dosadašnja prva čoveka SAD barem deo svoje vladavine proveo vodeći zemlju kroz rat.

Najveća svetska sila nije povezala ni jednu celu deceniju u svojoj istoriji, a da nije negde i protiv nekoga ratovala. Najduže što su SAD bile u miru bile su godine izolacije za vreme velike depresije, između 1935. i 1940.

Više od dva veka rata

Ako odaberete bilo koju nasumičnu godinu između 1776. i 2015, postoji čak 93 odsto šanse da je Amerika te godine bila u ratu. Od svog osnivanja SAD su ratovale za nezavisnost protiv Velike Britanije i protiv lokalnih domorodaca. Potom sa Francuskom i Španijom, pa s Berberima. Ratovala je i s piratima na Antilima, sve u prvih 50 godina svog postojanja.

Potom je usledila serija ratova s Indijancima, dugi rat protiv Meksika, građanski rat, serija invazija na Meksiko između 1880. i 1896, pa špansko-američki rat, rat na Filipinima, serija "Banana ratova" na Karibima, koji su trajali do 1934. godine, a ne sme se zaboraviti ni američko učešće u Prvom svetskom ratu.

Zatim je usledio najduži period mira u američkoj istoriji, šest godina bez rata između 1935. i 1940, posle čega su se SAD uključile u Drugi svetski rat. Posle 1945. počinje Hladni rat, a SAD okupiraju Filipine, pa Južnu Koreju. Počinje korejski rat, pa rat u Gvatemali, pa vijetnamski rat, koji se završio 1975, posle čega su SAD imale tri godine mira.

CIA je od 1979. godine vodila tajni ratu u Avganistanu. Za njim je usledio sukob u Libanu, sukobi u Nikaragvi, sukob u Persijskom zalivu, okupacija Paname, prvi zalivski rat 1990, pa sukob u Iraku, bombardovanje Bosne i Hercegovine... i tako sve do 1997. godine koja je protekla mirno. Već 1998. počinje bombardovanje Iraka i raketiranje Avganistana i Sudana. 1999. SAD učestvuju u bombardovanju Srbije, a 2000. je bila poslednja godina američkog mira do danas.

Od tada je počeo rat protiv terorizma u Avganistanu, Jemenu, Iraku, Pakistanu, Somaliji, koji se 2012. proširio i na Siriju. Prošle godine na listu dolazi i građanski rat u Ukrajini, u kojem ponovo SAD ne učestvuju zvanično.

Budžet bez premca

Kada se pogledaju ove brojke i činjenice, jasno je zašto je SAD država s najvećim vojnim budžetom na svetu, trošeći godišnje čak 1.747 milijardi dolara na svoje vojne snage. Taj iznos je jednak onom koji zajedno potroše ostalih devet od deset država sa najvećim vojnim budžetima.

SAD je i ponosni vlasnik pola svetske flote nosača aviona, s time da je i svaki od njenih 10 nosača s nuklearnim reaktorima dvostruko veći od najvećeg nosača bilo koje druge države.

II

Svake godine američki istraživač, Vilijam Blum, objavljuje svežu listu američkih intervencija po svetu.

Dejan Lukić

U poslednjem izveštaju može se tako pročitati da je Amerika od 1945. godine do danas pokušala da u svetu obori pedeset (50) vlada; za to vreme direktno se mešala i uticala ne izbore u trideset (30) država širom sveta; pokušala ili uspela da fizički likvidira preko pedeset svetskih državnika, i za potrebe takve politike, upotrebljavala čak i hemijsko-biološko oružje...

Ovakvu američku spoljnu politiku obezbeđuje i "čuva" vojna sila čijih je 160.000 čizama na zadacima izvan teritorije SAD. Od tog broja 68.000 ih je u Evropi; 80.000 u Istočnoj Aziji i Pacifiku - da drže Kinu na oku; Pet hiljada je raspoređeno u Severnoj Africi - da nadgledaju "Arapsko proleće"; isto toliko ih je u regionu Bliskog Istoka, a jedan promenljiv broj dežura u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza. Da se i ne spominju desetine hiljada u Avganistanu i Iraku. Koliko je američkih vojnih kontraktora posejano po kriznim žarištima ne zna se ni broja...

U zapadnom inventaru - medijskom "mejnstrimu" pogotovo - nigde se neće pronaći sabrano koliko je nevolja i zločina, sve u ime demokratije, ljudskih prava i zapadne verzije novog humanizma, počinila ova opskurna vojna mašinerija.

Slavni britanski dramski pisac, Harold Pinter, napisao je svojevremeno dijagnozu: "Skala indoktrinacije ljudi na Zapadu briljantan je, čak vispren, visoko uspešan, akt licemerja".

Spisak američkih neprijatelja po svetu menjao se "s mene na uštap", u širokoj skali od komunizma do islamizma, već prema odluci u Vašingtonu čija majka, u određenom geopolitičkom momentu, treba da prede crnu vunu. Svaka država koja je pokazala zrno nezavisnosti od amero-zapadne hegemonije, našla se na crnoj listi, pogotovo ako se radilo o području sa strateškim resursima. Svetska groblja puna su ovakvih grobova. Mosadik, svojevremeno u Iranu; Aljende u Čileu; Slobodan Milošević u Beogradu; Moamer Gadafi u Tripoliju. Fidel Kastro na Kubi (trenutno u poroceduri) i Hugo Čavez u Venecueli...

A, poručili bi i Vladimiru Putinu "da se pripremi", samo kad bi nekako mogli. Ali nije da ne pokušavaju. Kao i u Iraku, Ukrajina je u američkoj računici bez krčmara, bila projektovana da bude "tematski park" Velike igre, pa je za tu priliku u Kijevu već bila nameštena posebna obaveštajna jedinica komponovana od agenata CIA i američke unutrašnje špijunske službe FBI. Ova jedinica trenutno komanduje tajnom mrežom sa primarnim zadatkom likvidacije oponenata Porošenkovom kvislinškom režimu u Kijevu. Jedinicom direktno rukovodi - često iz samog Kijeva - niko drugi nego direktor CIA, Džon Brendan.

Teorija zavere? Ok. Bacite samo pogled na video zapis o onom masakru u Odesi (Vratio je Putin Rusiji): grupa Porošenkovih, uniformisanih specijalaca, spaljuje sedište sindikata u Odesi (četrdeset ljudi u zgradi). Policajci proameričke "specijalne jedinice" mirno posmatraju kako ukrajinski novi fašisti spaljuju zgradu sa sve živim ljudima u njoj...

Danijel Elsberg, čovek iz srca čuvene afere "Votergejt" piše da se (dolaskom Obame) u Vašingtonu odigrao "puč" i da američkom politikom (ponovo) vlada "neobuzdani militarizam".

Ali, sva je prilika da se Nobelovac u Beloj kući malo mnogo preigrao. Računajući da se ruski medved nikada neće probuditi iz zimskog sna. Vratio medved Krim. Evo, pokvario i američku žurku u Damasku; bombarderi suhoj na nebu iznad Sirije uzeli stvar u svoje ruke. Njet, njet, njet...

III

http://www.blic.rs/vesti/svet/velika-sila-jeste-li-sigurni-vojska-sad-ce-to-postati-tek-kad-prestane-s-pukim/7edwjqk

VELIKA SILA? JESTE LI SIGURNI?

"Vojska SAD će to postati tek kad prestane s pukim ubijanjem ljudi"

Vladimir Filipović | 29. 09. 2016 - 15:01h

"Američka vojska trebalo bi da prevaziđe puko ubijanje ljudi i razaranje stvari - ali to ne čini", piše američki list "Nejšn" (Nation).

Amerikanci očekuju da u svemu budu najbolji. To je potvrdila i prva dama Mišel Obama, koja je SAD nedavno nazvala "najboljom državom na svetu". Hilari Klinton otišla je i korak dalje, nazvavši Ameriku "najboljom državom koja je ikada postojala". S druge strane, Donald Tramp ima potpuno suprotno mišljenje, i smatra da je Amerika u teškom stanju, te da su "dani veličine" odavno iza nje, ali da će on Ameriku ponovo učiniti velikom, ako mu glasači ukažu poverenje i izaberu ga za predsednika.

Svoju narcisoidnost i osećaj moći Amerikanci su stekli pre svega zbog svojih vojnih intervencija, piše američki magazin "Nejšn".

Časopis navodi da su u svojim "ranim godinama" SAD postavile brojne crne rekorde - istrebile urođenička plemena, kažnjavale Meksiko i Španiju... ali da to nije ništa prema onome što je došlo kasnije.

- Naša vojska jedna je od najboljih i ujedno najfinijih borbenih sila na svetu - izgovorio je nedavno Barak Obama i pobrao aplauze svojih pristalica, ai ujedno izazvao smeh, tugu i zaprepašćenje u ostatku sveta, piše "Nejšn". Da stvar bude gora, ta izjava je praktično identična onoj koju je izneo Džordž Buš mlađi, Obamin prethodnik i čovek koji je umnogome doprineo razaranju Bliskog istoka.

U godinama između ove dve izjave, SAD su učestvovale u devet ratova, pokazuju podaci koje je dostavio SOCOM, odnosno Komanda specijalnih operacija SAD.

Bilans "najveće i najfinije borbene sile" je sledeći: nula pobeda, dva poraza i sedam nerešenih.

Ovaj rezultat objavljen je u izveštaju "Vek ratovanja i sive zone" - koji objedinjuje i ispituje sve američke ratove i vojne intervencije u poslednjih 100 godina.

Penzionisani general Endrju Baćević, danas profesor istorije i međunarodnih odnosa na Bostonskom univerzitetu, veruje da je ovaj izveštaj "poprilično tačan", naročito deo posle 11. septembra 2001.

- Iako Hilari Klinton uporno insistira na tom terminu kako smo mi 'najveća vojska koju je svet video', nikako da se dotakne rezultata. Šta smo mi kao ta 'velika sila' uspeli da postignemo? Činjenica je da mi svoje ciljeve nismo uspeli da ostvarimo - kaže general.

12 pobeda, 9 poraza i 43 remija?

Izveštaj i rezultate o američkoj ratnoj istoriji u prošlom veku SOKOM predstavlja sportskim rečnikom: 12 puta su Amerikanci pobedili, devet puta izgubili, a neverovatnih 43 puta bilo je "nerešeno".

Od čak 64 konflikta u 100 godina, Komanda je samo pet okarakterisala kao ratove (dva svetska rata, "Pustinjska oluja" - pobede, Vijetnam - poraz, i Koreja - nerešeno). U ostalim manjim konfliktima, koje SOCOM naziva "sivom zonom", bilans je sledeći: devet pobeda, osam poraza i 42 nerešena ishoda.

- Kada pogledate ovaj bilans, shvatate da je to jako loše. Na prvi pogled deluje da ima malo tih poraza, ali i nenormalno mnogo ishoda sukoba koji su opisani kao nerešeni. Shvatite da je većina tih takođe izgubljena. Zato svi moramo da se zapitamo zašto su SAD tako neefikasne u tom pogledu - kaže general Baćević.

Ubijanje i razaranje

Može li američka vojska posle 2001. istovremeno biti "najveća na svetu" ako gubi ratove i kvaziratove?

Tokom predizborne debate Republikanske partije ranije ove godine, tada još kandidat Majk Hakabi rekao je da je svrha vojske da "ubija ljude i razara stvari". Da li je to zaista tako? "Nejšn" piše da "niko o tome nema pojma". Jer, veliki broj američkih intervencija je zaboravljen, ispario iz sećanja prosečnih Amerikanaca, ali i ostatka sveta.

Jer, ko se seća intervencija u Libanu (1958.), Kongu (1964. i 1967.), Dominikanskoj republici (1965.), Kambodži (1975.), Iranu (1980.), El Salvadoru (1980-1982.), Grenadi (1983.), Čadu (1983.), Libiji (1986.), Persijskom zalivu (1987-88.), Hondurasu (1988.), Panami (1989.), Somaliji (1992-95.), Haitiju (1994-95.), Albaniji (1997)...

"Niti se ko seća, niti zna koji je bio ishod ovih intervencija. Da li su te operacije zaista bile protiv faktora koji prete američkoj bezbednosti? Da li su te intervencije osigurale bezbednost u svetu? Šta ćemo sa Irakom i akcijom "najveće svetske vojske" u toj zemlji?", pita magazin.

U martu 2003. godine tadašnji ministar odbrane SAD Donald Ramsfild rekao je sledeće:

"Naš cilj je odbrana američkog naroda, uništenje iračkog oružja za masovno uništenje i oslobađanje naroda u toj zemlji."

Međutim, akcija u Iraku pretvorila je tu zemlju u magnet za teroriste: stvoren je zloglasni kalifat koji je zatrovao i susednu Siriju i samo povećao nestabilnost. Eliminacija oružja za masovno uništenje nije uspela jer se ispostavilo da to oružje nikada nije ni postojalo. Oslobađanje iračkog naroda završilo se smrću stotina hiljada i prisilnom evakuacijom miliona ljudi. Zemlja je postala duboko podeljena između verskih grupa. Šta ćemo sa američkim narodom? Amerikanci se svakako ne osećaju odbranjenim. Prema anketama, Amerikanci se više plaše terorizma danas nego tik posle 11. septembra. A znate čega se naviše plaše? Terorističke grupe koja se rođena i odgojena u američkim zatvorima širom Iraka – ISSIS-a, piše "Nejšn", i zaključuje:

"Znate šta je jedino sigurno? SAD iza sebe imaju vek sukoba i ubijanja ljudi od Nikaragve, Nemačke i Japana, i razaranja zemalja od Koreje i Vijetnama do Iraka i Avganistana. Konstantno smo u ratu od 1980. godine, a pobede se mogu prebrojati na prste jedne ruke. Možemo da ubijamo, razaramo, ali ne možemo da ostvarimo političke ciljeve. Zato nismo ni blizu toga da budemo 'najveća vojska svih vremena'", zaključuje američki list.

TOP